E pa sad, šta reći o ovom blogeru suvislo kad to ništa u njenom životu nije. Ono što znam, je da sam Vera Mladjan (još uvek) a da me od nedavno svi u ofline i online životu zovu Verkić. Da imam ponešto godina, ali vrlo mlada u duši i telu spremna još uvek na sve moguće izazove ovog našeg dragog nam života.
Nezaposlena, ali prezaposlena. Učim, čitam, crtam, iznad svega volim ovaj moj blog, twitter i sve drugare i prijatelje koje sam upoznala preko njega a od kojih sam toliko mnogo naučila i bez kojih više Verkić ne bi bila to što jeste.
Po drugi put sretno udata. Majka prelepe ali lude ko struje kćerke (umetnula se na majku – ljubi je majka) i ponosna baka dvoje unučadi.
Možda sutra dodam još ponešto.
Obećala sam da ću dodati još ponešto, medjutim ova džepna venera je toliko komplikovana a životno iskustvo toliko veliko, da je teško izdvojiti nešto konkretno u par rečenica.
Svaki moj blog post obiluje podacima o mojim uspesima i padovima, mojim razmišljanjima, maštanjima i svakodnevnicom kroz koju prolazim uzdignute glave. Nekad sumornom i tužnom, nekad lepom i uzbudljivom. Ne odričem se ničega i ne stidim se ničega.
Kad napišem nešto tužno pišem jer to zaita jeste tako, niti dodajem niti izmišljam, kad sam vesela kažem da sam vesela. Na neki način uživam i u jednom i u drugom…….uživam jer postojim, živim ovaj život kakav mi je dat ali se i lavovski borim ne bi li ga učinila boljim.
Svaki tekst koji budete čitali je delić mene i kroz niti blog postova utkaću ceo svoj život. Ovaj blog je moj skupoceni persijski tepih prepun šara, sitnih zbijenih jedni do druge, a kroz njihovu celinu sami ćete otkriti i prosuditi vrednost.
Posted by Tomislav Car on 2. фебруара 2010. at 00:20
hvala najljepša venero :-))
Posted by verkic on 2. фебруара 2010. at 00:24
Nema na čemu, retki su ljudi poput tebe. Dobro mi došao na blog 🙂
Posted by zelenavrata on 2. фебруара 2010. at 01:29
Pa dodaj jos ponesto 🙂
Posted by verkic on 2. фебруара 2010. at 01:33
Teško je pisati o sebi, ali hoću nešto 🙂
Posted by verkic on 2. фебруара 2010. at 02:09
Nisam mogla odbiti svog vernog posetioca i prijatelja bloga i zato samo kratko : DODATO, NAPISANO, UČINJENO. Poslušala sam te. 🙂
Posted by Kaća on 22. октобра 2010. at 10:08
Hvala sto delite sa nama…
Nema pretvaranja u zivotu… cesto me ljudi pitaju ,pa Kaca , sto si namrgodjena…uvek kazem, pa nisam raspolozena…jednostavno ne mogu da krijem osecanja…mene nesto kad mori, umori me, umori mi facu, sve…
ali zato kada sam vesela…tada ne pitaju, tada upijaju i traze jos 😀
Prikljucujem se ovoj velikoj druzini pratilaca vaseg bloga…:D
Veliki pozdrav!
Posted by verkic on 22. октобра 2010. at 17:12
Kaćice, dobro ti nama došla u družinicu ove naše Blogolandije 🙂